Smiju li se fotografije rana slati preko WhatsAppa? Što kažu propisi u Hrvatskoj

Scena koju zna svaki dom. Sestra u popodnevnoj smjeni zatekne dekubitus koji jučer nije bio takav. Slika ga mobitelom i pošalje u WhatsApp grupu “Medicinari” — onu koju ima svaki dom i u kojoj je pola doma. Glavna sestra odgovori za dvadeset minuta: “Vidim, javi doktoru ujutro.”

Nitko nije mislio ništa loše. Dapače — to je bio najbrži način da informacija dođe do prave osobe, a briga o korisniku i jest bila poanta.

Pa ipak, u tom trenutku dom je napravio nešto što mu propisi Republike Hrvatske ne dopuštaju. I to ne zato što je fotografija snimljena, nego zato gdje je završila.

Odmah da se razjasni: umjesto WhatsAppa može stajati Viber, Messenger, e-mail ili SMS — za propis je to potpuno svejedno. Nije riječ o jednoj aplikaciji nego o tome da je fotografija izašla iz sustava ustanove u privatne poruke osoblja.

Iz istog razloga problem ne rješava ni službeni mobitel doma, što je prva pomisao većine uprava. Ako fotografija i dalje ide u grupu, ona i dalje nigdje nije zavedena, ne zna se na kojeg se korisnika odnosi, koliko se čuva ni tko joj je sve pristupio — a usput prolazi kroz tvrtku s kojom dom nema nikakav ugovor. Službeni uređaj uklanja jedan rizik, i to stvaran: mobitel ne odlazi s djelatnikom kad da otkaz. Ostale ne dira. Isto vrijedi i obrnuto — snimanje privatnim mobitelom je u redu ako fotografija ide izravno u sustav ustanove i ondje ostane.

Nije, dakle, stvar u tome čiji je mobitel, nego gdje fotografija završi.

Kratki odgovor glasi: fotografirati smijete i često trebate. Slati tu fotografiju kroz aplikacije za poruke — ne, ni sa službenog ni s privatnog mobitela.

Zašto je fotografija rane poseban slučaj

Fotografija dekubitusa, hematoma, opekline ili posljedica pada nije “obična slika”. To je podatak o zdravstvenom stanju konkretne osobe — a zdravstveni podaci spadaju u posebnu kategoriju osobnih podataka, onu s najstrožim režimom.

U Hrvatskoj to uređuje Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) — donesena 2016., u primjeni od svibnja 2018. Za domove to, dakle, nije novost: okvir stoji već osmu godinu.

A sad ono što se u praksi najčešće krivo shvati. Propis domu izričito dopušta obradu zdravstvenih podataka korisnika — među dopuštenim svrhama doslovno navodi pružanje zdravstvene ili socijalne skrbi, dakle upravo ono što dom radi. Fotografija rane je zakonita. Ali uz tu dozvolu veže dva uvjeta: da podatkom rukuje osoba vezana obvezom čuvanja profesionalne tajne, i da se obrada odvija pod kontrolom ustanove, uz odgovarajuće mjere zaštite.

Drugim riječima: dozvola za obradu nije dozvola za bilo koji kanal. Fotografija je zakonita u evidenciji njege. Ista fotografija u privatnoj poruci na privatnom mobitelu nije.

”Ali te su poruke zaštićene”

Jesu — te aplikacije šifriraju poruku dok putuje. Samo što regulatori na to uopće nisu gledali.

Danska agencija za zaštitu podataka je 2021. kaznila zdravstvenu ustanovu s oko 80.000 eura jer je osoblju naložila da zdravstvene podatke razmjenjuje preko privatnih mobitela. U jednoj je grupi bilo 182 člana i 541 fotografija s osobnim podacima. (prikaz slučaja)

U obrazloženju se agencija nije bavila tehnologijom. Utvrdila je da ustanova nije provela nikakvu procjenu rizika, da su podacima pristupali ljudi kojima to za posao nije trebalo i — ovo je ključno — da bivši zaposlenici nisu uklonjeni iz grupa i podacima su i dalje imali pristup.

Tu je srž problema. Zaštićen je prijenos, ne podatak. Kad poruka stigne, fotografija leži u galeriji uređaja koji ustanova ne posjeduje, ne administrira i ne može obrisati.

Britanski regulator je 2023. iz istog razloga izdao opomenu bolničkom sustavu NHS Lanarkshire: 26 djelatnika, grupa korištena dvije godine, podaci pacijenata uneseni više od 500 puta uključujući kliničke snimke — i osoba koja uopće nije zaposlenik greškom dodana u grupu. Među preporukama je i ona koja se doma najviše tiče: da ustanova uvede siguran sustav za prijenos kliničkih snimaka. (prikaz slučaja)

Ne odgovara sestra — odgovara dom

Ovo je dio koji uprave najčešće previde.

Od trenutka kad korisnik uđe u dom, ustanova je pravno odgovorna za sve što se s njegovim podacima događa — uključujući i ono što osoblje radi mimo sustava, mimo naloga i u dobroj namjeri. Sestrin privatni mobitel time postaje odgovornost ustanove.

Iz toga slijedi nekoliko posljedica koje se u praksi jave tek kad je kasno:

• Kad djelatnik da otkaz, fotografije odlaze s njim. To je neovlašteno otkrivanje podataka — a dom za njega neće ni saznati.
• Fotografija se s većine mobitela automatski sinkronizira na privatni iCloud ili Google račun djelatnika. Kopija zdravstvenog podatka time završava na računu koji dom nikada nije odobrio, ne vidi ga i ne može ga povući.
• Kad obitelj zatraži uvid u podatke svog člana ili njihovo brisanje, dom mora odgovoriti. Za sadržaj tuđih privatnih telefona ne može ni odgovoriti ni jamčiti.

”A odgovara li ravnatelj osobno?” — U Hrvatskoj ne novčano. Ali postoji kazneno djelo.

Ovo pitanje uprave postave gotovo uvijek, pa vrijedi odgovoriti precizno, jer se o njemu širi dosta netočnih tvrdnji.

Osobne novčane kazne za ravnatelja hrvatski propis ne predviđa. Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (NN 42/18) prekršajnu kaznu propisuje samo za ravnatelja i službenike same Agencije ako odaju povjerljive podatke, a upravne kazne iz tog zakona odnose se na videonadzor — označavanje prostora i evidenciju pristupa snimkama. Za povredu kakva je opisana u ovom tekstu kazna po Općoj uredbi ide ustanovi, ne čovjeku. Tko vam tvrdi da ravnatelja u Hrvatskoj čeka osobna kazna od nekoliko desetaka tisuća eura, prepričava propis druge države.

Ali osobna odgovornost postoji — samo je u Kaznenom zakonu. Nedozvoljena uporaba osobnih podataka u Hrvatskoj je kazneno djelo: u osnovnom obliku zapriječena je kazna zatvora do jedne godine, a kad se odnosi na podatke o zdravlju — do tri godine. Odredba ne pogađa samo dužnosnike; glasi “tko”, dakle bilo koga tko takve podatke obrađuje protivno zakonu.

Postoji i teži oblik, od šest mjeseci do pet godina, ali on se tiče službene osobe u obavljanju službe odnosno odgovorne osobe u obavljanju javne ovlasti. Poštenja radi: ravnatelj privatnog doma u pravilu pod taj oblik ne potpada — pisan je za osobe koje izvršavaju javne ovlasti.

Uz to, zakon zasebno kažnjava neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne, i u toj odredbi izrijekom navodi djelatnika ustanove socijalne skrbi — dakle i osoblje doma — koji neovlašteno otkrije podatak o osobnom ili obiteljskom životu povjeren mu u obavljanju zvanja. Zapriječena je kazna zatvora do jedne godine, a to se djelo progoni samo po prijedlogu oštećenika.

Poštenja radi, i ovdje bez prodaje straha: te se odredbe u praksi primjenjuju na ozbiljne i namjerne slučajeve — prodaju podataka, uhođenje, osvetu. Sestra koja je u dobroj namjeri poslala fotografiju u radnu grupu nije realan kandidat za kazneni progon. Poanta je druga i mirnija: u Hrvatskoj zdravstveni podaci nisu “samo GDPR” nego materija koju zakon štiti i kaznenopravno — pa je i unutarnje pravilo o tome gdje fotografija smije završiti ozbiljnija stvar nego što se u domovima obično misli.

Što je onda realno? Upravna kazna ustanovi — i tu AZOP odavno nije papirnati regulator. Samo u 2024. izrekao je 38 upravnih novčanih kazni u ukupnom iznosu od oko 538.000 eura, a pojedinačni iznosi u tim odlukama znaju biti sasvim niski: u jednoj skupini od devet odluka kazne su išle od 500 do 20.000 eura. (popis kazni) Za dom sa 60 kreveta realan je donji dio raspona — ali “donji” i dalje znači nadzor, rješenje i nalaz koji ostaje zapisan.

Poanta, dakle, nije u visini kazne — nego u tome da odgovornost stoji na ustanovi i onda kad nitko u domu nije znao da se nešto dogodilo.

Pet pitanja na koja dom neće znati odgovoriti

Propis od doma ne traži da bude savršen. Traži da zna i da može dokazati — a to se vidi tek u trenutku kad netko pita. Pet pitanja koja se u praksi postavljaju, i pet odgovora kojih nema dok fotografija živi u privatnim porukama:

1. “Gdje se sve nalazi ta fotografija?” — Ne zna se. Bila je u grupi od dvadesetak ljudi, dio ih više ne radi u domu, a broj kopija nitko nikada nije brojao.
2. “Obrišite sve podatke o mojoj majci.” — Dom može obrisati svoju evidenciju. Tuđe telefone ne može.
3. “Tko je i kada snimio ovu fotografiju?” — Poruku je proslijedio netko treći, datum nije pouzdan, a potpisa nema.
4. “Pokažite nam popis obrada.” — Ovog kanala u njemu nema. Fotografije zdravstvenih podataka godinama izlaze iz ustanove, a nigdje nije zapisano da postoje.
5. “Kad ste saznali za povredu podataka?” — Nikad. Povredu treba prijaviti u roku od 72 sata, ali dom nema način ni primijetiti da se dogodila.

Zajednički nazivnik svih pet: problem nije u tome što je fotografija nesigurna, nego u tome što je izvan sustava — pa dom o njoj ne može ništa ni tvrditi ni dokazati. A propis, i inspektor, i sud traže upravo to.

A ako se stvar nađe pred sudom?

Ovo je pitanje koje uprave rijetko postave, a najviše ih se tiče. Kad obitelj tvrdi da je rana nastala nemarom, fotografija s prijema često je jedini dokaz da dom nije kriv.

Dobra vijest je da se tu ne gubi na dopuštenosti. Elektronički zapis ne odbacuje se samo zato što je u elektroničkom obliku — to izravno jamči uredba eIDAS: “Elektroničkom dokumentu se kao dokazu u sudskim postupcima ne smiju uskratiti pravni učinak i dopuštenost samo zbog toga što je on u elektroničkom obliku.”

Loša vijest je da se gubi na dokaznoj snazi. Da bi elektronički zapis nešto vrijedio, mora se moći provjeriti njegova vjerodostojnost, izvornost i nepromjenjivost — tko ga je stvorio, kada, i da nije naknadno mijenjan. Fotografija koja je prošla kroz nekoliko privatnih telefona nema ništa od toga: datum se može promijeniti, autor se ne zna, a suprotna strana treba samo reći “ne znamo kada je to snimljeno ni je li dirano” — i dom nema čime uzvratiti.

Zapis nastao unutar sustava nosi ime osobe, vrijeme unosa i provjeru cjelovitosti datoteke. Nitko ne može jamčiti kako će sud u konkretnom slučaju odlučiti. Ali razlika između zapisa iza kojeg dom može stati i datoteke s nečijeg mobitela je golema — a primijeti se tek kad zatreba.

Što nadzor stvarno gleda

U Njemačkoj, gdje nadzor u ustanovama socijalne skrbi traje najdulje, “fotografije rana na privatnim pametnim telefonima” stoje na standardnoj listi nalaza koju inspekcija u domu provjerava — uz nepotpun popis obrada, nepostojeće ugovore s dobavljačima softvera, otvorene ekrane u sestrinskim sobama i nedokumentiranu edukaciju osoblja. (pregled tipičnih nalaza)

Nadzor u Hrvatskoj još nije na toj razini detalja. Ali okvir je isti — riječ je o istoj uredbi — pa je razumno pretpostaviti u kojem smjeru ide.

Uz to, dvije obveze koje većina domova još nije ispunila.

Imenovanje službenika za zaštitu podataka. Propis ga traži kad se osnovna djelatnost sastoji od opsežne obrade posebnih kategorija podataka — a dom koji vodi zdravstvene podatke svih svojih korisnika upravo je takav slučaj. (smjernice AZOP-a)

Procjena učinka na zaštitu podataka. AZOP je izričito traži kod opsežne obrade posebnih kategorija podataka. Pojedinačna ordinacija koja obrađuje podatke svojih pacijenata u tu kategoriju ne spada; ustanova koja vodi zdravstvene podatke svih svojih korisnika spada. (smjernice AZOP-a)

Što onda smijete — i što sustav mora imati

Poanta nije da se rane ne fotografiraju. Fotodokumentacija rana je dobra sestrinska praksa i često najbolji dokaz da je dom radio svoj posao — pogotovo kad je pritužba neosnovana. Poanta je da fotografija mora nastati i ostati unutar sustava ustanove.

Konkretno, sustav u koji dom snima takve fotografije treba imati:

1. Vezu sa zapisom njege. Fotografija koja stoji sama je datoteka; fotografija vezana uz evidenciju njege konkretnog korisnika je dokaz.
2. Atribuciju — tko je unio i kada, na razini svakog pojedinačnog unosa.
3. Kontrolu pristupa — da fotografiju vidi osoblje kojem to treba za posao, a ne svatko tko je u nekoj grupi.
4. Privatnu pohranu, odvojenu po ustanovi, izvan privatnih uređaja i izvan privatnih oblaka.
5. Ugovor o obradi podataka s dobavljačem softvera. Ovo je obveza koju domovi najčešće preskoče: propis traži da odnos doma i dobavljača bude uređen pisanim ugovorom. Bez njega je i uredna digitalna evidencija prekršaj — i to prekršaj doma, ne dobavljača.

Kako je to riješeno u DomPlusu

U DomPlusu se fotografija snima u aplikaciji, na licu mjesta, i veže se uz sam zapis njege — ne postoji kao zasebna datoteka koju netko negdje čuva. Uz nju stoji ime osobe koja ju je unijela i vrijeme unosa.

Datoteka ide u privatnu pohranu unutar EU, u prostor odvojen po ustanovi, i nije javno dostupna — prikazuje se samo kroz vremenski ograničene poveznice unutar aplikacije. Pri unosu se računa i kriptografski otisak sadržaja, pa se naknadna izmjena ili oštećenje datoteke mogu utvrditi. Vidljivost je vezana uz ulogu djelatnika, pa zdravstveni dio evidencije ne vidi svatko tko ima pristup sustavu.

Poštenja radi: softver ne čini dom usklađenim. Usklađenost je na ustanovi — popis obrada, službenik za zaštitu podataka, edukacija osoblja i interno pravilo o tome što se smije slikati i gdje to ide. Ono što sustav rješava je jedan konkretan kanal curenja podataka — najčešći i najteže vidljiv — i tehnički dio obveza, uz ugovor o obradi kao standardni dio uvođenja.

Umjesto zaključka

Nijedan dom nije došao u ovu situaciju iz nemara. Grupa “Medicinari” nastala je zato što je bila jedini alat koji je smjenama bio pri ruci — i dok drugog nema, osoblje će je koristiti, koliko god pravilnika uprava napisala. Zabraniti je bez zamjene znači samo da će se preseliti u privatne poruke, gdje je nitko više neće ni vidjeti.

Zato ovo nije pitanje discipline nego alata. Ako sestra na mobitelu ima mjesto gdje fotografija ide u dva dodira i odmah se veže uz karton korisnika, grupa prestaje sama od sebe. Ako tog mjesta nema, nema ni pravila koje će je ugasiti.

Ako želite vidjeti kako to izgleda u stvarnom radu doma — ili vam samo treba drugo mišljenje o tome gdje vam podaci danas završavaju — pogledajte što DomPlus pokriva i koliko košta, ili nam se javite. Razgovor od 20 minuta dovoljan je za konkretnu procjenu.

Srodno: Smije li se temperaturna lista voditi digitalno? Što propisi u Hrvatskoj stvarno kažu

---

Ovaj tekst je informativni pregled propisa i ne predstavlja pravni savjet. Za primjenu na konkretan slučaj — posebno u postupku pred AZOP-om ili pred sudom — preporučujemo potvrdu nadležnog pravnika.

Navodi se temelje na sljedećim propisima. Opća uredba o zaštiti podataka (EU) 2016/679: čl. 9. st. 1. i st. 2. toč. (h) te st. 3. (posebne kategorije i uvjeti za zdravstvenu i socijalnu skrb), čl. 28. (ugovor s izvršiteljem obrade), čl. 32. (sigurnost obrade), čl. 33. (rok od 72 sata), čl. 35. st. 3. toč. (b) (procjena učinka), čl. 37. (službenik za zaštitu podataka) i čl. 83. (upravne novčane kazne, koje se izriču voditelju obrade — dakle ustanovi). Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (NN 42/18): čl. 44. (Agencija izriče upravne novčane kazne po Općoj uredbi), čl. 50. (prekršajna kazna za ravnatelja i službenike same Agencije koji odaju povjerljive podatke) i čl. 51. (upravne kazne za videonadzor). Kazneni zakon (NN 125/11, s kasnijim izmjenama): čl. 145. (neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne, koje izrijekom obuhvaća djelatnika ustanove socijalne skrbi — zatvor do jedne godine, progon po prijedlogu) i čl. 146. (nedozvoljena uporaba osobnih podataka: st. 1. zatvor do jedne godine, st. 3. do tri godine kad se odnosi na podatke o zdravlju, st. 4. od šest mjeseci do pet godina za službenu osobu u obavljanju službe ili odgovornu osobu u obavljanju javne ovlasti). Uz to uredba eIDAS (EU) 910/2014, čl. 46., koji reformom eIDAS 2.0 (Uredba (EU) 2024/1183) nije izmijenjen. Podaci o kaznama AZOP-a preuzeti su iz službenog pregleda upravnih novčanih kazni.